Ewo nesto od mene

Prazna čekaonica...
Njegov miris i danas opija moj um,
pobuđuje sjećanja...
Klanjam se hladnim zidovima,
izblijedjeli lik još plovi opustošenim hodnicima...
Vrijeme ne postoji,
samo tren i vječnost je naša...
Zacakljeni pogled,
uperen u beskraj
donosi ustajalu melankoliju,
odnosi snove...
Ukrali su mi život,
pobijedili ljubav, ugasili žar...
Nemoćno se previjam,
smrtno ranjena,
njegove usne poput sotone
vječno me zovu u ponor...
Tek lagani dodir njegove prisutnosti
stvara oluju u davno ugušenim
snovima...
Prazna čekaonica,
samo ja i sjećanja...

Dani prolaze,
Ali sjećanja ne odlaze...
Tu tebe nema,
Ali ljubavi i više nego prije ima,
Dok u srcu te nosim ja nisam sama...
Kad ovo ti pišem,
Osjećam da sam ti bliže,
Kad pismo ti šaljem,
Osjećam da dan kad ću te vidjeti polako stiže...
Kad pomislim na tebe obuzme me tuga,
Ova noć mi se čini ko godina duga...
Kad pomislim na tebe bojim se,
Bojim se, ali ne znam čega,
Ne znam bojim li za tebe
Ili se bojim same sebe...
Ne znam bojim li se onoga što budućnost donosi
Ili onoga što možda odnosi...
Želim da mi ponovo donese tebe,
A ne želim da te udalji od mene...
Ne želim da nam sudbina kraj presudi,
Na želim da ti moja ljubav dosadi...
Na žalost na znam što će budućnost donijeti,
Ne znam da li će mi opet zbrku u životu stvoriti
Zato mi preostaje samo duboko se nadati i vjerovati
Da me ti nećeš nikada prestati voljeti,
Da nećeš sudbini dopustiti
Da nas razdvoji...